O piscu:
Goran Simić je Rođen u BiH autor je brojnih knjiga poezije, pripovijedaka, radio-drama; za vrijeme rata, otišao je u Kanadu, (Toronto), a nedavno se vratio u Sarajevo gdje sada živi. Pjesme su mu zastupljene u brojnim antologijama.
PISAC GOVORA
Kada je “Partija Stočara” osvojila izbore u državi Siera Leone jedino vrijedno što su naslijedili u opljačkanoj zgradi Parlamenta bio je Alimami, pisac predsjedničkih govora. Najradije bi ga objesili zajedno sa starim Predsjednikom da nije bio jedini čovjek koji je iz otrovnih riječi znao iscjediti slatki čarobni napitak. Jednostavno, naslijedili su ga kao praznu državnu kasu.
Volio je novac, hodao je presavijen tako da se činilo da puže i već je u džepu imao napisan govor za novog Predsjednika u kojem se stara vlast optužuje za paljenje travnatih polja.
Dok je novi Predsjednik čitao govor okupljenim ali sumnjičavim stočarima, Alimami je bio prvi koji mu je aplaudirao.
Sljedeće godine kada je “Partija Šumara” organizovala puč i zauzela dražavnu Palaču, Alimami je u ruci već imao napisan govor za novog Predsjednika. Naravno, u govoru se svrgnuta Partija Stočara optuživala za paljenje šuma i opšte siromaštvo.Ponovo je Alimami bio prvi koji je na kraju govora ustao i radosno zapljeskao svome govoru dovikujući nepismenim šumarima kako bi morali biti sretni što imaju tako pametnog vođu. Prvi je aplaudirao i onda kada su vješali bivseg predsjednika nazivajući ga neobrazovanom vucibatinom .
Ništa se nije promijenilo niti kad je nedugo potom naoružana “Vojska Siromašnih Zemljoradnika” ušla u Palaču u koju se zadnjih godina ulazilo sa pobjedničkom pjesmom a izlazilo sa užetom za vješanje oko vrata. Novi Predsjednik, za kojeg se znalo da mu je cijelog života jedina literatura bila kolekcija naljepnica
sa flaša žestokih pića, nije krio zadovoljstvo deklamujući svoj govor gomili pijanih revolucionara. Zapravo, ponavljao je ono što mu je Alimami šaputao sakriven iza velike državne zastave. I nije niti jednog časa sumnjao da će Alimami na kraju govora vec biti u gomili i prvi mu aplaudirati kad bude objavio vješanje starog Predsjednika.
Ko zna koliko dugo bi Alimami trajao da na izborima nije pobijedila “Vojska Studenata”. Umjesto naoružani puškama u Predsjedničku Palaču su ušli sa kompjuterima i olovkama i nije im ni na kraj pameti bilo da objese starog Predsjednika kako je Alimami preporučivao.
Po prvi put Alimami je u publici sjedio u dnu sale na klupi zajedno pomoćno osoblje i nije aplaudirao na kraju predsjedničkog govora. Nervozno je gužvao u ruci napisani govor govor koji niko od tih novih ministara nije htio ni pogledati.
Nakon što je postao dosadan i svojim starim saveznicima čistačicama,kuharima i krojačima državne zastave, Alimami je jedno jutro otvorio sporedna vrata i otišao.
Iz Palače su ga gledali kako odlazi prekačući preko grobova bivših predsjednika, zatim preko kostura krava, tamo prema spaljenim šumama i neposijanim poljima žita.
“Zašto li pjeva državnu himnu i sam sebi aplaudira ?” – pitala se čistačica.
“Zbog čega oko vrata ima uže za vješanje?” - pitao se novi Predsjednik.
KRAVICA LILI
Prije nego bi platio svoju šestu čašu piva i otišao, Tito Mecene, uzgajivač pasa iz gradića El Talar u Argentini, rekao bi na rastanku:
“Moj nadraži pas je bila krava !”
Neki od stalnih gostiju Kantine su smatrali da je prilično ćaknut jer samo takvi ne znaju razliku između krave i psa. Drugi su tvrdili da je lud jer samo luđaci imaju lice psa i pišaju vani uz drvo ne bi li samo izbjegli ogledalo u WC-u.
Samo je barmen Pepito znao šta je Rodrigo mislio.
Jednoga užarenog popodneva kada su se i zmije zavlačile u hladovinu ispričao nam je kako je Tito već imao dvadeset pasa kada je igrom slučaja ili zlom srećom na Poljoprivrednoj lutriji dobio tek rođeno tele Lili. Ne znajući šta da radi sa tim bićem koje još nije poraslo do veličine pedeset šnicli, smjestio ga je u štalu zajedno sa ostalim psima.
Tu je Lili sretno rasla.
Sa apetitom je jela hranu za pse, mukala je na puni mjesec kad bi svi psi zavijali, i tugovala kad bi Tito prodao koje štene. Kako li je samo bila sretna kad je hladnih decembarskih noći lizala novorođenu štenad koja bi došla da se ugriju u njenom zagrljaju. A i psi su se nekako navikli na pomisao da neki psi ne znaju lajati kako treba.
Ko zna koliko je prošlo vremena dok Tito nije ustanovio kako ga psi sve češće nevoljko slijede kad bi ih poveo u inače omiljeni lov na zečeve i to uvijek kad bi kravicu ostavio u ambaru.Istinu na volju kravica Lili se nekako sve manje razlikovala od ostalih pasa iako je već narasla do veličine pedeset šnicli.
Ta ista kravica Lili sa istim žarom je trčala za bačenim štapom kao što su trčali ostali psi. Istina je da je trčala trapavo ali bi mu uvijek pred noge donijela bačeni štap.
Jednom ju je zavezao za ogradu i otišao sa psima na rijeku da ih uči plivanju ali nedugo potom se na rijeci, na radost pasa, pojavila Lili vukući za sobom cijelu ogradu.
Nije pomoglo ni kad je kravici napravio ambar i razdvojio je od pasa. Odustao je već sutradan kad su mu rančeri iz okoline El Talara priprijetili policijom jer tu noć niko nije mogao zaspati od zavijanja pasa i mukanja kravice.
“Stvar se otrgla kontroli“, razmišljao je Tito, “valja mi nešto smisliti prije nego psi počnu upražnjavati mukanje umjesto lajanja!“
Istina, mogao je pozvati lokalnog mesara i završiti sa kravicom Lili onako kako se inače završava sa kravicama ali vijest o psu u tijelu kravice već se dobrano proširila po okolini tako da mu se oko ranča muvalo sve više nazovi slučajnih posjetilaca koji bi sa djecom navraćali tobože slučajno.
Onda je našao rješenje u penzionisanom lokalnom veterinaru koji je pristao da za flašu konjaka umjetno oplodi kravicu Lili. Da ih nije vezao lancima, te večeri psi bi rastrgali veterinara koji je uradio šta se od njega tražilo i otišao kući sa flašom konjaka. Barmen Pepito kaže da je isti veterinar nešto kasnije poludio i da nije izlazio iz kuće jer je odlazeći sa Titovog ranča čuo kako psi pokušavaju da muču kao krave a kravica Lili pokušava da laje.
Nekoliko mjeseci kasnije kravica Lili je postala preteška da trči za bačenim štapom. Sve češće bi radije ostajala da čuva kučiće nego da prati ostale pse u lovu na zečeve.
Jednog jutra koje je bilo toliko vruće da su se i zmije sakrivale u sjenku i kada su svi psi bili na rijeci otelila je nešto što nije ličilo niti na jednog psa. Barmen Pepito tvrdi da mu je Tito ispričao kako je Lili samo na tren pogledala to čudno biće koje je rodila a koje uopšte nije ličilo na psa. I da je odmah umrla.
Barmen Pepito tvrdi da Tito od tada spava u štali sa psima i da uvijek zaurla kao pas kada vidi svoje lice u ogledalu.
|
